In memoriam

vlatka VLATKA VUKŠIĆ (1959-2012)
Rođena 09. svibnja 1959. g. u Šibeniku, živjela u Zadru. Završila je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, 1983. g., po zanimanju diplomirani socijalni pedagog, defektolog, zaposlena u OŠ “Šime Budinića” u Zadru, na radnom mjestu stručnog suradnika-defektologa. U svom profesionalnom radu obavljala je niz dužnosti i zadataka iz područja socijalne zaštite, maloljetničke delinkvencije i zaštite ljudskih prava. gallery
Članica udruge DUGA od osnutka, Predsjednica, članica Izvršnog odbora, sudjelovala u svim edukacijama koje su organizirane od strane Udruge i drugih nevladinih organizacija. Završila edukaciju iz transakcione analize i prvi stupanj realitetne terapije.
Nije bilo moguće ne primijetiti gorčinu i prateću apatiju nakon višegodišnjeg rada na SOS telefonu, gotovo kronični osjećaj bespomoćnosti u radu sa zlostavljanim ženama koje je u najvećem broju imala prilike samo čuti a ne i vidjeti. Jednom je prilikom kazala: „Zlostavljana žena svojim životom pokazuje da je društvo u kome živimo patrijarhalno, licemjerno, a država je pravna samo za neke.“
Osnova njezine borbe bio je otpor šutnji kojom se često pod krinkom „privatnog problema u koji nije poželjno zabadati nos“ zaodijevaju izuzetno okrutni oblici nasilja, duboko ukotvljeni u prividnu svetost obiteljske i bračne zajednice.
Zato ona i zaključuje da su prizori zlostavljanja „tajni paklenski obredi dostupni samo onima koji u njima sudjeluju“.
Njena je smrt označila kraj jednog hrabrog intelektualnog angažmana. Neovisno o tome što mislili o njezinim stavovima, ostaje činjenicom da se uvijek zalagala za humanističke vrijednosti, čovjeka u cjelini, i to ne unatoč, već usprkos spolu.
Bila si brižna supruga i majka i herojski se borila sa svojom bolešću. Bila si velika žena jer si znala voljeti, davati i opraštati. Bila si i ostat ćeš uzor svima nama. Malo je vječnosti ostalo da ti pokažemo koliko smo ti zahvalni, koliko nam nedostaješ, koliko si nam značila i koliko je samo ljubavi prema tebi ostalo koju ti nismo stigli iskazati. Riječ hvala je malo naspram onoga što mi dugujemo tebi i tvojim djelima. Naša istina je bolna i teška jer tvoj život nestade u trenu. Postoji nešto što nikad umrijet neće, a to je ljubav, ponos i sjećanje na tebe.

Tko zna što će dan donijeti. Zato, milostivi Bože, daj da živim svaki dan kao da mi je posljednji, jer možda će doista i biti. Daj da živim tako kao što bi voljela da sam živjela kad bude trebalo umrijeti“.
xnzI1994926